“Priznati svoju priču i voljeti sebe tijekom toga procesa najhrabriji je čin koji ćemo ikada napraviti.” (B. Brown, str.9)
Svatko od nas živi svoju priču. Priču o našem djetinjstvu, o ljubavi, odnosima, dobrim i lošim, o gubicima, padovima, uspjesima. Svatko od nas ima oko sebe ‘svoje ljude’, one iskrene, prave prijatelje, ljude koji nas vole i prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. No, nisu sve priče jednake, nisu sve obitelji jednake, nisu svi ljudi isti. Različiti smo. I to trebamo prihvatiti. Da ne postoji osoba koja je ista kao i mi, koja će misliti, osjećati, ponašati se baš kao i mi. Tako nešto ne bi bilo u redu niti očekivati.
Jeste li se ikada našli u situaciji u životu da imate osjećaj kao da se stalno neki obrazac vašeg ponašanja ili ljudi iz vaše okoline, stalno ponavlja? Jeste li primijetili da imate uvijek isti način reagiranja na određenu situaciju? Primjerice kada ste se našli u neugodnoj situaciji u trenutku odvijanja niste znali što reći i kako reagirati? Ali zato kasnije, kada ste se vozili u autu ili prepričavali nekome situaciju, znali ste točno što i kako reći! Tada ste bili snažniji, ohrabreni i niste osjećali strah, iznenađenje ili zbunjenost, ljutnju.
Mnogo je takvih obrazaca koji se ponavljaju svakom ljudskom biću u raznim svakodnevnim životnim situacijama.
Istaknula bih kako se taj obrazac može razbiti, odnosno, možemo svoje ponašanje , osjećaje i misli promijeniti. Kako? Radom na sebi. Nije to neki građevinarski posao, niti tehnički zahtjevan. Nego je to misaoni proces. Osjećajni proces. Proces osvještavanja. Radom na sebi osvijestimo sebe, svoje osjećaje, misli i ponašanje. I to traje neko vrijeme. Ovisno o tome koliko su duboko određeni problemi i traume ukorijenjeni te koliko smo se dobro naučili nositi s problemima u životu.
U posljednje vrijeme svatko tko je u kontaktu s ljudima, svakodnevni rad s njima donosi i razne misli, osjećaje (ugodne ali i neugodne, stresne). U medijima, na društvenim mrežama ističe se činjenica kao da su ljudi sve više nezadovoljni. Nezadovoljni sobom, okolinom, neostvarenim očekivanjima, ciljevima, snovima.
Stresne i neugodne situacije svakodnevice samo pojačavaju to nezadovoljstvo. Slijedom toga posljedica su loši međuljudski odnosi (u obiteljima, partnerstva, brak, prijateljstva, kolege na poslu). A ako ljudi ne osvještavaju sebe i ne preuzimaju odgovornost za svoje ponašanje, najčešće krive ostale, odnosno, žive u zabludi, svojoj istini, da su drugi krivi što se ta osoba osjeća nezadovoljno. Dok zapravo ljudi svatko za sebe, u svojim mislima, tijelu i ponašanju, snose odgovornost. Ne za druge. Važno je da se prestanemo uspoređivati jedni s drugima. I da shvatimo da smo dobili priliku da svoj život i svoje potencijale iskoristimo na najbolji mogući način.
Kroz rad na sebi i brojne edukacije osvijestila sam kako nitko od nas nije savršen. Nitko nije bolji ili lošiji, vredniji od nekog drugog.
Svi smo u redu baš takvi kakvi jesmo. Pretpostavljam da je ponekad nekome čak i teško pomisliti ili izreći ovakvu izjavu, no ja doista vjerujem u nju. Jako je teško nekim ljudima osvijestiti da su u redu, dovoljno dobri, baš takvi kakvi jesu, sa svim svojim osobinama, vrlinama, manama i pogreškama koje su napravili u životu. Teško je ostaviti prošlost na miru. Teško je biti sretan, čemu svi težimo. A zapravo nam cilj mora biti da prepoznamo to što osjećamo i kakva je naša unutarnja psihodinamika, koje su naše reakcije inače u nekim situacijama i da vjerujemo u sebe da ih možemo promijeniti ako nisu prihvatljive.
