Naše vrijednosti i iskustva u odrasloj dobi utemeljena su u našoj najranijoj dobi. Često ljudi u svojim trenutnim odnosima iskazuju nezadovoljstvo i svojim ponašanjem prema drugima pokazuju kako sebe vide i koliko se cijene, vole i poštuju, jer su takvu sliku o samima sebi stvorili kroz okolinu koja im je davala određene poruke…u njima budila neke loše emocije o kojima najčešće nisu imali sa kime proraditi, razgovarati…nego su morali samo naučiti kako se nositi s njima.
Najčešće su izvori nekog neprimjerenog ponašanja u odnosima (strah, krivnja, sram)…. prvi osjećaji koje smo razvili u ranoj dobi, ali možda i u dobi rane socijalizacije (vrtić, škola).
Nisi dovoljno dobra/dobar, adekvatna/adekvatan su najčešći strahovi, poruke, introjekti koje smo primili /stvorili u svojem djetinjstvu. Pozitivno je da je introspekcijom, odnosno osvještavanjem i propitivanjem svog unutarnjeg svijeta, moguće ponovno izgraditi sebe. Ove introjekte na neki način razuvjeriti i na taj način izliječiti svoje rane..
Biti odrasla osoba i prihvaćati se i voljeti se.
Kada gledamo mentalno, kognitivno – teoriju često možemo razumjeti, što nam se to traumatično, teško dogodilo kada smo odrastali i da nas je toliko ranilo…Ali ako pratimo emocionalno, to je već teže osvijestiti. Pratiti i shvatiti kada nam se nešto u tijelu događa. Senzacije, bol, trnci, tresenje, grčenje negdje u tijelu..i slična tjelesna iskustva koja osjećamo, zapravo ne znamo što osjećamo, često i ne znamo od kuda u tijelu to dolazi. To je bolno iskustvo koje smo proživjeli u emocionalnom području kada smo bili u tim situacijama. Radi svega navedenoga može se ukratko reći kako zbog određenih iskustva koja su proživjeli ranije u životu, ljudi često u odrasloj dobi kada su nezadovoljni i nesretni imaju gastritis, čir na želucu, migrene, napadaje panike i slične bolesti i poremećaje…a sve dolazi iz emocionalnog, podsvjesnog.
Primjerice kada se nađemo u nekoj situaciji da primijetimo da nekad neugodno reagiramo (bezobrazni govor, posramljivanje, kritiziranje).. ali jednostavno ne možemo, ne znamo sjetiti se zašto tako reagiramo? Logično je da kada smo u strahu/stresu, Odrasli dio se tada gasi, odlazimo u regresiju, u dječji dio. Taj dječji dio je naučio reagirati u određenom dobu, na određeni način, jer se tako branio, štitio i osjećao jedino u tom trenu donekle sigurno i to je jedini način kako smo naučili u tom trenu nositi se sa tim strahom…
Važno je istaknuti kako danas postoje razni problemi u generacijama djece čiji su roditelji ili previše zaštitnički/popustljivi ili previše kritizirajući/autoritarni. U tim krajnostima odgoja djece, svako dijete kao individua teško pronalazi sebe…ne dopušta se djeci da istraže sebe, iskuse svoje emocije, osvijeste ih i upamte kako će na mentalnoj razini i razini ponašanja te emocije preraditi i regulirati svoje ponašanje.
Život svakoga od nas je jako individualan. Nema apsolutne točnosti ni ispravnosti.
Ne postoje dvije osobe iste niti dva tijeka života koja su jednaka. Svatko je od nas poseban kroz puteve koje je prošao i kroz karakter, inteligenciju i kapacitete koje posjeduje. A ono što se primjećuje kroz razna psihologijska istraživanja jest da svi većinom težimo ljubavi, voljenosti, užitku. Za to je potreban kontakt. Najprije kontakt sa sobom, zatim kontakt sa drugom osobom koje vodi emocionalnom sazrijevanju i prema ugodi.
Često u kontaktu sa drugim osobama ljudi osjete strah. Strah da bi mogli biti neprihvaćeni od drugih. Ako imamo osobu/osobe koja kada smo u kontaktu s njom/njime uvijek i bezuvjetno stvara ugodu, tada je to PRAVO BOGATSVO.
Dragocjeno je imati ljude oko sebe koji su DOBRONAMJERNI. Pristupaju nam s dobrom namjerom i osjećamo tu dobru namjeru u načinu kako pristupaju u kontaktu s nama…to je dar koji možemo njegovati i u njemu uživati….Namjera srca u svima nama je namjera za dobrim odnosima, ljubavlju, pažnjom….